Kada srece dobuje u ritmu tam tama
Uhvatim tako sebe često da pomislim šta bi bilo da se nismo upoznali. Kako bi ovaj svet izgledao, kako bi funkcionisao, kako bi volela... Bude mi tada jako čudno sve to. Kako iz bezazlene situacije uspe da se izrodi to nešto što nas drži budnim, što nam ne da mira kad nismo zajedno, što nas nauči da tolerišemo i budemo bolji. Razmišljam i o običnom danu, kako bi on izgledao kada bismo znali da taj neko, samo naš, ne misli na nas. I baš tada, u tom momentu, tom trenutku srce krene da dobuje. Udara tako jako, kao da će iskočiti iz grudi ako samo ne zatvorimo oči i kažemo sebi da je sve u redu i da taj neko, samo naš, postoji i da njegovo srce dobuje u ritmu mog. Takođe, shvatite da taj ritam koji osetite u svom telu, koji počne da obuzima ceo vaš organizam, nije ništa drugo do ljubavi. Ljubavi koja nas pokreće. Ljubav zbog koje smo veseli čak i kada ne postoji poseban razlog za to. Taj ritam vas nauči da betrezervno volite tog nekog, samo vašeg i da sa njim gradite. Gradite ono što je samo vaše i što vam danas sutra niko ne može porušiti. Gradite vaš odnos, daleko od očiju drugih. Čak i kada srce krene da dobuje neko težu melodiju, kada osetite da nešto nije kako treba, vi se setite koliko vam taj neko, neko samo vaš, važan. Važan u ovom kratkom životu, pa verovatno i u onom sledećem, ako takav postoji. Setite se koliko je muzika vašeg srca lepša kada svira u dvoje. Koliko je osećaj pripadnosti zapravo prelep. I setite se koliko vam znači da taj neko, neko samo vaš samo i pomisli tokom običnog dana makar jednom na vas i to vam stavi do znanja. Onda, jednog dana, kada se muzika vašeg srca toliko uskladi, vi postanete jedno. Počnete slično da razmišljate, a reči postaju suvišne, dovoljni su samo pogledi. Pogledi, oni najlepši, kada se probudite zajedno i prvo što ugledate budu te oči i kada zaspite zajedno i pre nego što utonete u svet snova, ugledate te oči. Kako ne bi otišla previše u patetiku, ovde stavljam tačku. Završavam ovu pesmu, dok srce lupa u ritmu tam tama.
